PRIZNANJE

Cijelog života sam se divila ljudima koji su u životu uspjeli mnogo a krenuli su od nule.

Albert Ajnštajn je rekao, ako nešto ne možeš da objasniš jednostavnim riječima znači da ni sam to ne razumiješ.
Misliti tako da možeš svoj cilj da objasniš jednostavnim riječima, znači posmatrati svijet iz ugla uspješnog čovjeka.

Čitav naš život posmatramo sebe onako kako nas drugi vide. Mi smo sunđeri, sakupljači našeg odraza u mišljenju i reakcijama drugih. Ali, dok god to bude jedinstveni put kojim se krećemo, nećemo naučiti da sebe i svoje želje objasnimo jednostavnim riječima.
Nema čistine u mutnoj vodi. Nema konkretnog cilja bez jasnog i jednostavnog plana. Nema samopouzdanja u moru tuđih osuđivanja. Sve što treba da uradiš je da se ne kupaš u tom moru.

Čak i ono kvalitetno u nama takođe je priznanje ljudi kojima smo okruženi.
A šta ako to zapravo nije kvalitet? Šta ako baš zbog toga što smo mislili da smo u nečemu dobri, kočimo na putu ka cilju nečeg drugog? Boljeg?
Kvalitet se stiče vremenom i on je podložan beskonačnom samopotvrđivanju.

Ljudi koji su krenuli od nule, nisu krenuli samo od materijalne nule. Oni su krenuli od priznanja da je njihov kvalitet ravan nuli. Da je njihov cilj plivao u mutnoj vodi. Da su se kupali u tuđem moru. Da nisu znali šta hoće. Da nisu umjeli sebi da objasne za šta su stvoreni? Zašto su tu gdje jesu i na koji način to mogu da iskoriste. Ljudi koji su krenuli od nule su bili djeca, koja su znala da im predstoji težak put učenja.
Ljudi koji su krenuli od nule, krenuli su od cilja koji su mogli da objasne jednostavnim riječima.

Najbolje u nama može se iskristalisati samo ako ispunimo glavni zadatak.
Izbaviti se od unutrašnjih glasova stvorenih u tuđem rasuđivanju o nama.