ALCHAJMER/priča/konkurs Biber
ALCHAJMER
Prevarant, ubica sjećanja ili ljekar za dušu? Ko sam ja?
Veslam pažljivo. Moj pacijent je jako uzbuđen. Iznenadne kapljice morske vode na kapcima bi pogoršale situaciju. Koža oko usana mu je smežurana kao pri našem prvom susretu u staračkom domu, prije dva mjeseca. Strah od neizvjesnosti. Dobro ga poznajem.
Gotovo da smo stigli do ostrva. To je jedino ostrvo na hrvatskom primorju koje ima samo jednu kuću, jednu crkvu. I svetionik. Ipak nisam siguran. Kao siromašni Bošnjak, koji od svoje osamnaeste godine živi u Kanadi, nemam baš neko znanje o hrvatskom primorju. Ali moj pacijent sigurno ima. Sjedi na pramcu i poput djeteta gleda ka ostrvu.
Kako se približavamo kopnu, njegove plave oči postaju svjetlije. Tihe poput umirotvorenja hodže. Raširene su širom. Kao more. Veslo odskače i mnoštvo kapljica mu prekriva lice. Starac nije ni mrgnuo.
Prilazim prvi i otvaram teška, drvena vrata kamene kuće. Starac je zagledan u maslinu čija je krošnja rascijepljenja u milion godina. Iza nje je vrt procvjetalih mandarina.
- Ti uđi prvi sinko.
- Ne, Vi ćete prvi. Vaša kuća.
Nevjerovatno koliko mi pacijent vjeruje. Etiketa «doktor» ima energetsku moć. A sada, sa tom etiketom, imam još jaču ulogu od uloge doktora. Ulogu Boga kojeg je pacijent još odavno izgubio.
Kuća je gotovo prazna. Odiše hladnoćom napuštenih domova. U jednom ćošku stoji klavir. Satarac mu prilazi i okreće se oko sebe u nedoumici.
- Došli smo da pronađemo pismo. - Pomažem mu da se sjeti.
More u očima je sada uzburkano i sivo. Prokletstvo! Ponovo je zaboravio. Osjećam trnce u stopalima. Njegov pogled me pomalo nervira. Dva mjeseca seansi u staračkom domu ne mogu se uporediti sa trideset godina mog života u Torontu. Objekat mržnje, izgnanosti, poljuljane vjere u Alaha, Isusa Hrista, u šta god. U sebe. Nije to da sam ga mrzio, ne, nikada nisam bio nacionalista. Bilo je to da sam ga želio mrzjeti. Kao čovjeka.
U poslednje vrijeme Marija se često čula sa doktorima. Upravo oni su nam javili da mu je potreban psiholog. I tada sam se, bez razmišljanja, odlučio na ovu avanturu. Da mi je neko prije dvadeset godina pričao da se mržnja uništava oprostom, ne bih mu povjerovao.
- Ne brinite. Ja sam tu. Sa vama. - Prilazim i spuštam ruku na njegovo rame. - Sve je u redu. Ja sam Vaš doktor. Vi imate bolest zaboravaljanja, ali nije strašno. Početna faza. Na trenutke gubite misao o tome šta se dešava.
- Kakvo pismo? Gdje smo mi?
Njegov pogled ponovo strijelja u srce. More u očima je još uzburkanije.
- Ovo je vaša porodična vikendica. Prije rata ste ovdje provodili ljeta. Sve je u redu, ne plašite se.
- Kako te zovu sinko?
- Almir. - Nakašljavam se sakrivajući nos šakom. Njegove oči prodiru u centar duše. Nikada ne bih uplovio u takvo more, da nije bilo ljubavi. Moral obavezuje samo kada je utkan u sut dobre duše. Starac ćuti.
- Tražimo pismo Vaše ćerke. Tako ste mi rekli na seansi. - Brzo nastavljam dijalog.
Starac prilazi prozoru. Naš feribot je već u daljini. Sa kopna plovi samo do glavnog ostrva odakle se do ovog malenog mora čamcem.
- Marija.
- Rekli ste da se zove Marija. Vaša ćerka.
- Bilo je neko pismo. Žena mi je rekla da ga je ostavila ovdje.
- Zašto ga nikada niste pročitali?
- Tada se nisam plašio smrti.
- A sada?
- Sada se plašim njenih suza.
More u njegovim očima postaje jugo. Kišna mutljavina. Nesporazum talasa.
- Marija mi nikada neće oprostiti. Naročito smrt svoje majke.
- To ste mi već rekli.
- Marija je pobjegla sa muslimanom.
Mrštim nos i posmatram pušku koja visi o zidu. I to mi je već rekao. Starac gleda čas u mene, čas u pušku. Izgleda da je ukapirao da je Almir muslimansko ime. Ostrvo je pusto, nema nikog. Osim nas smrtnika. Zanimljivo, koje je nacionalnosti običan smrtnik?
Starac resko izlazi iz kuće i prilazi maslini. Njeno korijenje je račvasto i u sebi ima duplo. Mahinalno počinje da kopa po unutrašnjosti. Izvadi crvenkastu, metalnu kutiju za keks. Kraš. Otvara je. U njoj je koverta upakovana u celofan. Izvlači pismo i daje mi da pročitam.
- Da li je adresa tu?
- Čija? - pitam u nedoumici.
- Marijina.
Ja ćutim. Starac se mršti i sjeda na zemlju. Pogled mu je usmjeren u more. U daljini se vidi čamac. Na njoj je jedna osoba koja vesla. Obojica posmatramo figuru u blagim talasima. Zatim primjećujemo još nečiju glavu.
- Zabranio sam njenu ljubav.
- Ma, to ne može biti. Zabranili ste ljubav ćerke?
- Imala je samo osamnaest godina kada je pobjegla. Rat je bjesnio na sve strane.
- I ona je pobjegla za muslimana.
U starčevim očima je osjeka. Suva i hladna kao bura.
Otvaram pismo. 4 mart 1993. god. Adresa. Toronto, M4V… Napisano je hemijskom olovkom.
«Tata, oprosti.»
- To je sve?
- To je sve.
Starac ustaje i prilazi ponti gdje smo vezali barku. Barka sa figurom veslača sve je bliža.
- Ovdje smo provodili ljeta. - Pokazuje pogledom ka velikom ostrvu. - A tamo smo u predvečerja odlazili na muziku. Naše društvo je bilo veliko. Iz svih krajeva Jugoslavije. - Pravi pauzu. - Nju jedinu smo imali. Bila je naše sve. Radost, ljubav, borba, razlog za vjeru. Sve. A onda se desio rat.
- Onda se desio musliman.
Starac ustaje i okreće se prema meni. Gleda me pravo u oči.
- Almir kažeš. Prezime?
- Izabegović. Iz Zenice. - Govorim bez razmišljanja.
- Ah, i mi smo jedno vrijeme živjeli u Zenici.
Posmatram ga pravo u oči. Marija ima iste. Njihovog mora sam postao psiholog. Ubica sjećanja, prevarant i ljekar. Psiholog bez nacionalnosti. Tri u jednom.
Poslednjih dana vazduh miriše na sirup od bršljena. Onaj od kašlja. Kada se zadišeš. Čuje se glokotanje talasa o drvo. Barka se primakla. Iz nje izlazi mlada žena. Za njom izlazi momčić. Drže se za ruke.
- Izgledaju srećno. - Govori starac držeći se rukom za bok. Oči mu sijaju kao u djeteta, koje moli da ga zagrliš, poljubiš, utješiš.
Sunce prži. Žena je u suknji do koljena i teksas jakni. Mladić skida bijeli kačket i blago mi klima glavom. Starac me ponovo gleda u oči. Čini se suviše dugo. Onaj sjaj najednom je iščezao.
- Ko ste Vi?
- Ja sam Vaš doktor. Sve je u redu. Vi imate bolest zaboravaljanja, ali nije strašno. Na trenutke gubite misao o tome šta se dešava.
- Gdje sam to ja?
- Ovo je Vaša porodična vikendica. Prije rata ste ovdje provodili ljeta. Sve je u redu, ne plašite se.
Na licu mu se pojavljuje maska straha.
- Gdje je Iva?
- Vaša žena je umrla.
Marija prilazi. Podsjeća na onu djevojku sa kojom sam se prije trideset godina sakrio u vojnički kamion. Sjećam se kako smo dijelili konzervu sa piletinom i rižom. Jednu na četiri dana. Kada smo prije dva mjeseca letjeli avionom prema Balkanu, stjuardesa nam je dala sličnu hranu. Istog ukusa.
- Gospodine, sjećate li se svog imena? - Pažljivo pitam pacijenta.
- Budimir.
- Da li vam je dobro?
Marija iz cegera izvlači domaći sok od nara i pruža mu čašicu od termosa. Sunčani zraci prodiru kroz lišće masline pravo kroz starčeve staklene zjenice. Osjećam muku na želucu. Zujanje pčela je snažnije. Više ne mogu da izdržim. Bože! On je bio razlog za svaku njenu suzu, u postelji, na rođenju našeg djeteta, na svakom rođendanu, na svakom godišnjem odmoru kada smo birali gdje ćemo na putovanje. Svuda samo ne na Balkan, govorila bi mi.
Brzim korakom ulazim u kuću. Udišem hladnoću napuštenog doma. Knedla u grlu steže. Počinjem da plačem. Prvi put za poslednjih trideset godina. Ridam kao malo dijete i plašim se da izađem vani.
Prilazim klaviru i bacam pogled kroz prozor. Starac pokazuje rukom korijenje masline. U ruci drži pismo i Kraš kutiju. Marija ga sluša pažljivo. Ne plače. Naš najmlađi sin sjedi na kamenu. Starac ne zna sa kim priča. Ne može ni da pretpostavi da je to ona. Ne prepoznaje je.
Samir ustaje pored majke i tapše je po ramenu.
- Rekao sam vam da ovo nije good idea.
- Možda i nije, ali je tvojoj majci jako važna. - dodajem približivši se.
Starac sluša i gleda nas u oči. Jedno, pa drugo pa treće.
- Uzmite Vaše pismo Budimire. Vrijeme je da krenemo.
Starac uzima pismo i stavlja ga u džep pantalona.
- I want to go home.- Govori Samir uzimajući veslo.
- Ovo je tvoj dom. - Govori Marija.
Pridržavam barku dok Marija i Samir sjednu. Ja i starac ulazimo u naš čamac. Plovimo ka velikom ostrvu. Porodična kuća ostaje u daljini.
Da li sam ja krivac za njihovu svađu? Ja sam taj koji je zbog ljubavi ukrao njegovu Mariju. A jesam li kriv? Da li je on krivac? Da li je Marija? Da li je neko uopšte kriv? Čemu smo se nadali? Zbog čega je Iva umrla u suzama? Zbog čega nikada nisu vidjeli svoju unučad?
Veslam. Starac me posmatra. U njegovim blijedo plavim očima vidim svoj odraz.
- Ko ste Vi?
- Almir Izabegović. Ubica sjećanja. - Govorim kao iz topa.
Starac dugo ćuti ali me i dalje posmatra. Znam da mu nije još dugo ostalo. Ja veslam onako kako bih veslao da sam jedini na čamcu. Starac uzima drugo veslo i pridružuje mi se. Slane kapi prskaju po našim licima. Smežurana koža oko njegovih usana pretvara se u osmjeh. Zatim u smjeh. I ja počinjem da se smijem. Sve glasnije i glasnije. Moj pacijent takođe. Marija i Samir nas čuju i mašu nam veslom iz daljine.
Dušica Labović
