Menu

ISTINA O ISKRENIM MISLIMA

Oskar Vajld je rekao da ako muškarac želi da sazna šta žena zaista misli, treba da je posmatra a ne da je sluša. Ja se potpuno slažem sa njim! Ali bih dodala da ovo važi za oba pola! Lažemo, izmišljamo i uglavnom govorimo sve ono na šta je drugi spreman da reaguje, šta drugi očekuje od nas, šta drugi očekuje od svoje sposobnosti da čuje. Ako nije u pitanju prvi slučaj onda je u pitanju sledeće. Govorimo ono zbog čega ćemo uživati u tuđoj reakciji; ono zbog čega će nas drugi vidjeti onako kako mi želimo da izgledamo ili ono što će drugog poniziti, uvrijediti; ono zbog čega će nam biti lakše da sebe zamislimo kao nesalomljivu osobu čvrstog karaktera koju još niko nije uspio da pobjedi. Međutim, istina o našim iskrenim mislima skrivena je u nasilnoj ćutnji, čežnji, neprolivenoj suzi, osmjehu, odlutalom pogledu, slomljenom srcu i nesposobnosti da izbjegnemo onaj maleni trenutak prijatne samoće kada više od svega želimo da zaboravimo…

KIŠA

ŠTA AKO POBIJEDIM?

„Heroja možemo naći među stotinu ljudi, mudraca možemo naći među hiljadu, ali onoga koji to zaista i postigne u životu možda ne nađemo ni među stotinu hiljada.“

Grčki filozof Platon.

Da li je pobjednik koji je, kako se nama to čini, osvojio cijeli svijet zaista heroj?

Jednom je jedan mladić koji je bio tek na početku svoje karijere rekao da nije siguran da li će moći da “se nosi sa pobjedom” ako pobijedi. A zapravo, radilo se samo o jednom malom propustu u njegovom djetinjstvu koji su dopustili ili njegovi roditelji ili njegovi učitelji. Mladić je pobjedom smatrao uspjeh, a uspjehom je smatrao osvajanje cijelog svijeta.

Ukoliko su nam u djetinjstvu odrasli ljudi sa oduševljenjem i nekim posebnim entuzijazmom govorili o pobjedi, uspjehu i ličnoj sreći, učinili su fatalnu grešku! Automatski su nas time izdvojili iz reda pobjednika kao nekog ko sebe smatra nedovoljno posebnim ili autentičnim da osvoji svijet. Sama činjenica da se ljudi dijele na one koji pobjeđuju i one koji istim tim pobjednicima aplaudiraju, jeste strah od sopstvenog podviga po stepenicama uspjeha. Učaurenost, sputanost sopstvenog talenta i upoređivanje sa herojima iz naše branše, učinili su sve da se osjećamo nedovoljno hrabrim da od sebe stvorimo maximu svoje očaravajuće ličnosti za koju će pobjeda postati najobičnija stvar u životu.

Da li pobjeda zapravo zaista postoji? Da li je pobjeda nešto što može promijeniti kvalitet našeg života, nešto što može promijeniti našu ličnost ili nešto što može promijeniti naš odnos ka ljudima i cijelom svijetu? Koji je od ova tri odgovora najvažniji?

Pobjeda kao takva sama po sebi ne postoji. Pobjeda je samo rješenje koje se pokazalo kao dovoljno zanimljiv skup okolnosti kojima smo se u trenutku događaja koristili na pametniji način nego li naš protivnik kojeg smo navodno pobijedili. Međutim, onaj kojeg mi nazivamo “pobijeđenim” zapravo je naš kec u rukavu zahvaljujući kojem smo dostigli ono što jesmo. “Pobijeđeni” je učestvovao u našoj pobjedi više nego mi sami! Apsurdno, zar ne? Ali je tačno! Pobjeda je dakle opravdani čin koji se pripisuje onome ko se za nju bori ali nikako ne može biti i status.

Kada postajemo heroji, kvalitet našeg života se zaista mijenja. Ali, vrlo brzo čovjek se na taj način života privikne i ponovo se nađe na istom onom mjestu na kojem je bio i prije nego je postao heroj. To se provjerava najjednostavnijim retoričnim pitanjima poput: Da li sam sada srećan? Da li je pored mene čovjek koji me voli? Da li se sada smijem više nego ranije?…

Međutim, ukoliko pobjeda uspije da promjeni našu ličnost na nivou gdje se duhovonost pretvara u potragu za razumijevanjem svog životnog dostignuća i njegovih ciljeva, tada već sebe možemo smatrati ličnošću koja je na putu da postane jedna od onih koje “Platon može prepbrojati na prstima”.

Sve dok se radi samo o slavi, aplauzima i popularnosti bićemo bačeni u iluziju o sebi kao pobjednicima. Ukoliko je naša želja za pobjedom inspirasana željom za slavom, materijalnim bogatstvom koje će promijeniti kvalitet našeg života, ne možemo se nadati da će naša “pravolinijska putanja sreće” napokon krenuti da se uzdiže! Tek onda kada zaboravimo važnost svog uspjeha pred svijetom, sebe možemo smatrati herojem! Tek onda kada naš talenat počne da živi zarad dostiženja viših ciljeva kojima ćemo moći da mijenjamo svijet nabolje, tek tada će nas naša posebnost učiniti pobjednicima.

Dushica Labovich

https://www.instagram.com/labovichdushica8/

ŠTA DA TI KAŽEM SINE

MOŽDA SAM...

GOSPODINE

TRAG

STAKLENI GOLUBOVI

VITEZOVI PAKLA

KARETA

CRNE UDOVICE

JEDNOM

MOŽDA

ĆUTIM O JESENI

GRADE MOJ

VELIČINE I BOJE