JEDNOM

Jednom kada me napusti duh vremena
i umru nadahnuća neprestalnog toka
koji muti vode sunovrata vječnosti
u koju zakopavam utjehe života…
Jednom kada ti budem rana za oplakivanje
u kojem si me mogao otkupiti
od obaveza samopouzdanja,
vjere u svrsishodnost svojih tvorevina
i nade da sve što je lijepo živi vječno…
Jednom kada se zatvore ruke koje grle
u katanac koji će rđati u suštini prolaznosti,
umire se nemiri povreda ega
i izbrišu se riječi ispisane kroz vazduh
kojim sam ispunjavala kuću svojih snova
i mirisala olovke kojima sam šarala budućnost…
Jednom kada me progutaju utvare truleži
koje brišu lepršavost onih slatkih nota,
tjeraju u zaborav trenutke pijanstva
i žale za izobličenim lažnim obećanjima…
Jednom kada me preplave kiše sjećanja
na mape koje kreiram u tišini trećeg svijeta
iz kojeg potiče sva naša težnja
da porastemo više običnih neprijatelja….
Jednom kada me trnci sumnje i uvreda
uplaše od jednostovnosti koja tjera otkucaje
i oduzima korake duhovnih stega
u kojima je spas od životarenja tijela…
Tada ću i ja shvatiti
da ni mi više nismo…

BUDVA, 2019