Menu

ĆUTIM O JESENI

Reći ću ti da lažem
dok ćutim ti o jeseni,
dok pletem ti vijenac
od ulica breza,
da oblaci su uvijek
tugom uneseni,
dok čekam te u carstvu
gdje rodila se čežnja.

Reći ću ti da topao je
mraz od akvarela,
da smrtni je strah
napokon popustio,
da pišem ti perom
petersburškog hostela
da Neva je samo,
razliveno mastilo.

Reći ću ti da stvaram
replike slika
okačenih o zidove
godina Gončarevih,
da tuđe je cartsvo
i moja zvijezda,
da ničim se ne bih
mijenjala u prošlosti.

Reći ću ti da volim
moskovski kafe
gdje riječi su varljiva
istina prijatelja,
gdje lica su skrivena
sopstvenim osmjehom
a glasovi, krila,
bogatih ptica.

Reći ću ti da lažem
dok volim našu zimu,
dok stavljam te u metu
začinjenu kišom,
dok pišem ti stihove
od morske prašine
i mrsim svoju čežnju
u paukovu mrežu.

Moskva, 2019